Italija nas je 24. siječnja dočekala u dvometarskom

bijelom ruhu od snijega koji se na pogled svjetluca sjajem kristala, a pod nogama krležijanjski škripi: stric-vujc, stric-vujc.
Pred nama je bilo pet dana radosti, skijanja, druženja...
Započeli smo ozbiljno; rasporedili se u dvije strateške točke – jedna skupina zauzela je centar, druga otprije nam dragu planinsku lokaciju Piani di Luzza. Odatle smo ranim jutrima kretali u osvajanje plavih, crvenih i crnih staza do planinskih vrhunaca. No, kako nismo svi skijaški majstori, a i škola smo pa školu sa sobom nosimo, svakodnevno su marljivo učila dva razreda mladih skijaša (Iva, Radeljak, Dorotea, Mance, Krolo, Vita...)  pod budnim okom profesora Boboka.
Jake NKG-ovske snage pokrivale su gotovo sve zimske sportove. U bordu nas je predstavljao Filip Vrdoljak (Bog mu dao zdravlje!), u vrhunskom skijanju Strugar, Krizmanić, Dora, Buga, Banek, Belamarić, Jurički, Tustić, Priveršek, Kuna i Dalić bodreni profesorskim dvojcem Martinić-Jerčić – Bernat, u sanjkanju i sklizanju vesela dječica – prijatelji NKG-a i možda budući NKG-ovci. U šetanju po snježnim putovima isticalo se šarmantno žensko društvance predvođeno profesoricom Balenović.
Napredak u odnosu na prošlu godinu bio je vidljiv na svakom koraku. Brojniji smo na crnim i crvenim stazama, škola ima samo napredne razrede ( profesorice Jakovljević te Mayr-Radonić prednjače u njima), znamo napamet raspored ski-busa, pozdravljaju nas u kafićima na stazi, znamo gdje je najpovoljnija kupnja ski-pasa, prijateljujemo s upraviteljem sklizališta... Napredak je ostvaren i u brojnosti skupine, ona  se ove godine proširila novim članovima, voditeljicom učeničke referade, gđom Andrić te brojnim prijateljima naše škole.
Svih nas je dana služilo lijepo vrijeme i sreća junačka, a kad je postalo najbolje valjalo je poći natrag, put Domovine. Uz obećanje dolomitskim vrhovima  da vrnuli se bumo nazaj!