Baner

Gimnazija

Gimnazija

Knjižnica NKG-a

Tajna crne planine 3

Aktivnosti - Kultura
Četvrtak, 10 Svibanj 2007 11:34

Evo! Napokon ste dočekali i to. 3. i zadnji dio Tajne crne planine, priče o Škotskoj...

Od tada, zabranjen je svaki pristup Tamnoj planini i sam dolazak u njenu blizinu. Naš seoski glavar Hamish naredio je da noću nitko ne smije napustiti selo i dovesti se u opasnost da svrne samo i jedan, i najmanji pogled na nju. Uostalom, nakon što su vidjeli što se dogodilo onom čovjeku, ljudi u selu živjeli su u pritajenom strahu i nisu ni pomišljali da se uopće imalo približe strašnoj Planini. Tako to traje već dugo godina.

No, mene nešto neodoljivo onamo vuče. Ne osjećam nikakav strah. Potajno, pazeći da me tko ne vidi, odlazim prema planinama, do dozvoljene granice i ondje stajem. Dalje ne idem. Jedini sam čovjek koji se uopće usudi približiti planini. Stojim satima na granici i gledam u tamni usjek ispunjen maglom koji je predamnom, osječajući neku silnu želju da krenem u tamu. Često mi se učini da, kroz nadrealne zvukove koji prožimaju planinu, čujem prekrasni ženski zov koji me jednostavno hipnotizira. To je najljepši zvuk koji se igdje može čuti. To je Máighía.

Noć se spustila na selo i sve je utonulo u maglenu tamu. Nitko se ne usudi čak ni iz kuća izaći: u selu vlada mrtva tišina. Iza tamne šume crni se planina. To je moj cilj. Duboka je noć. Ja ne spavam, no nisam pri svijesti. Stojim nasred sobe u svojoj kući i pričvršćujem kilt, a na gornji dio tijela stavljam laki kožni oklop. Vadim stare gajde ispod kreveta i puhnem u njih, da vidim da li sviraju. Ispustile su reski zvuk, no nitko ga osim mene nije čuo. Izlazim iz kuće u tu gluhu noć ostavivši vrata i prozore širom otvorene. Krećem putem kroz mračno selo. Iz daljine, iz smjera planine, počeli su dopirati jezoviti šumovi i neprekinuto zavijanje koje ledi krv u žilama. Nije to bilo zavijanje vukova. U toj planini žive tajanstvena i strašna bića, za koja nitko ne zna i čiji stravični zov odjekuje samo u ovakvim gustim, maglenim noćima. Zavijanje je postajalo je sve jače i jače i već je odjekivalo selom. I iz okolnih šuma počelo je dopirati glasno pucketanje grančica i kamenja, i to iz svih smjerova. Kao nekim čudom: svi ljudi u selu su spavali tvrdim snom, jer ni u jednoj kolibi nije bilo svjetla. A ako netko slučajno i ne spava, sad u postelji drhti od straha i ne usudi se ni pomaknuti, jer su se ti nadnaravni zvukovi iz šuma i planina čuli u svakoj kući, u svakoj sobi.

Planina je bila daleko, najmanje dvadeset kilometara i čekao me dug hod kroz maglu i hladnoću. No ja ne osjećam strah. Nisam svjestan ničega. Strujanje nadnaravnih sila sa Áiranachd Drúacha već se osjeti svuda oko mene, nezemaljski zvukovi prolamaju se sve jače i jače, što sam bliže planini. Kroz huk magle čujem predivni ženski glas koji me zove po imenu. Obuzima me toliko divljenje i radost da gotovo potrčim u crnu tamu. Sad znam da za mene više nema povratka. No ipak, umjesto da se okrenem i brzo pobjegnem što me noge nose nazad prema selu, ja još odlučnije koračam u crnu maglu. Ulazim u mračnu i gustu šumu, kroz koju je prolazila staza prema planini. Šuma je puna strahotnih, tihih zvukova i krckanja grančica po kojima nitko ne hoda. Uzimam gajde i polako puhnem, a reski i predivni zvuci prolome se svuda uokolo i nadglasaju sve ostale zvukove. Hodajući kroz maglu, prilijepljenu na stabla poput zavjesa, svirao sam prastaru keltsku pjesmu čija se starost i ne pamti: pričaju da samo ona može nadvladati strašne sile planine i očistiti srce onoga koji smogne snage da se približi Planini. Jedino ja znam odsvirati tu pjesmu.

Prestao sam svirati. Nalazio sam se u samom podnožju Tamne planine, na dopuštenoj granici. Dugo sam tamo stajao. Činilo mi se da je prošlo par sati. Već bi se trebalo i razdaniti, no kao da je pala još crnja noć. Jedino svjetlo stvara sama Planina: predivno, tajanstveno i drevno svjetlo zelene magle pomiješano sa crnim obrisima planine. Oblaci, koji su se razabirali kroz zelenu svjetlost i slabu svjetlost mjesečine u daljini, počeli su se vrtložiti i skupljati nad planinom sa cijelog neba. Svuda oko mene odjekivali su tajanstveni šumovi, pucketanja i zavijanja Drevnih vukova, koji su sama utjelovljena moć planine. A tada, iz svih smjerova, začuje se sasvim jasno prekrasan, najdivniji glas na svijetu: - Siúil leat, mo cailliúnaí! Is fada liom no chuig go féach tu! (Dođi, ne mogu dočekati da te vidim, moj nesretniče!). Puhnuo sam u gajde i neka me sila neodoljivo povukla. Prešavši granicu, nestao sam u crnilu Planine.

Neodoljiva tajnovitost Tamne planine uzela je još jednu žrtvu: mene. Moje selo primijetit će moj nestanak i zapast će u užasan strah i ljudi će zauvijek pobjeći odonuda da se više nikad ne vrate. Bit ću zadnja žrtva najvećeg i najdivnijeg misterija što postoji. No ja to još ne znam. Ja sam tek krenuo. Sa sigurnošću znam jednu stvar: nazad je nemoguće. Iako želim nazad, iako mogu pobjeći kad god želim, znam da se sam od sebe nikad neću vratiti. Preuzela me Planina.

Moj je nestanak izazvao grozu. U duše ionako uplašenih ljudi zauvijek se uvukao neopisivi užas i strah. Selo je napušteno i nitko mu se nikad više neće približiti, ni pod koju cijenu. Sam spomen na to Selo, u sjeni Planine, budi u ljudima neopisivu stravu. Ali mit i dalje postoji. Mitovi nikad ne umiru. Posebno ovako tajanstveni, ovako divni i ovako strašni, smrtonosni i istiniti mitovi kao što je ovaj. Samo tajanstvene stvari istinski su lijepe. I ja to znam.


                                                                                Domagoj Kunić  

 

 
 
Joomla 1.5 Templates by Joomlashack