Sveprisutna, uvijek tu negdje
zarobljena između srca i razuma,
malo ti se smješka,
a onda nestane.

Preljeva se iz duše u tijelo,
ali najčešće je izgubljena,
negdje između tijela i duha
stavlja ti knedlu u grlo.

Šta nije dosadna!?
Vuče te malo ondje,
vuče te malo ovdije.
Baš ne da mira.

Kad svadi se srce s razumom,
nada si daje oduška,
sad joj se pruža prilika
da zavlada nad tobom.

14. prosinca 2004.

Solus